Slučajno ili ne, baš negdje oko Uskrsa hrvatski su građani saznali da će država morati platiti 40 milijuna eura Hypo banci na ime odštete za štetni posao preuzimanja Slavonske banke iz 1998.

Nakon što je ta vijest mnogima pokvarila blagdane zbog strahovanja da će se još jedna bankarska afera prelomiti preko njihovog džepa, oglasili su se predsjednik Stjepan Mesić i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Predsjednik je samo potvrdio crne slutnje građana da će saniranje štete biti namireno iz poreznih opterećenja, dodajući da netko za to treba odgovarati. Bajić, pak, nije želio otkrivati detalje istrage, rekavši tek da treba vidjeti tko je sastavio lažnu bilancu poslovanja Slavonske banke. Iako za to, kao i uvid u svaki drugi dokument s potpisom, vjerojatno treba cijela sekunda, za očekivati je da će nas ažurne institucije i u ovom slučaju nenamjerno iznevjeriti.

Slavonska banka je tih, za neke unosnih 90-ih godina i vrijeme velike bankarske krize, sanirana sa 150 milijuna kuna hrvatskih građana, a onda s lažnim prikazom pozitivnog poslovanja prodana Hypu, koji naknadno otkriva da je ušao u loš posao. Dok potpredsjednik Vlade Damir Polančec uvjerava javnost da će, unatoč međunarodnoj arbitraži u korist Hypa, ipak doći do nagodbe u korist obje strane, pitanje odgovornosti se i dalje jedva poteže.

Mediji za to vrijeme kao glavne igrače navode tadašnjeg premijera Zlatka Matešu, guvernera HNB-a Marka Škreba, ministra financija Borislava Škegru, slavonskog župana Branimira Glavaša i Državnu agenciju za sanaciju banaka. Trojica imenovanih bivših dužnosnika očito se ne smatraju odgovornima, pa zasad šute i poput olimpijca Mateše izbjegavaju novinare.

Da je i u ovom slučaju javnosti plasirana tek jedna u nizu pompozno najavljenih istraga korupcije u Hrvatskoj, iza koje nema ozbiljne političke volje polaganja računa, može se zaključiti iz epiloga tri najpoznatija gospodarsko-bankarska procesa.

Medijski najeksponiranije suđenje stoljeća za pretvorbeni kriminal, po nekima žrtvenom janjetu trulog sustava Miroslavu Kutli, počelo je ubrzo dolaskom koalicijske vlasti 2000. godine. Kutle je, sjećate se, uhićen na slovensko-austrijskoj granici i pritvoren pod optužnicom za malverzacije s kupoprodajom dionica Dione i Univerzala. Prvog čovjeka Globus grupe teretilo se da je od 1995. do 1998. zlouporabom položaja i ovlasti u gospodarskom poslovanju oštetio tvrku u sastavu grupe Globus holding za oko 52 milijuna kuna. Optužbe su srušili financijsko-knjigovodstveni vještaci, a Kutle je u svibnju 2005. oslobođen. U obrazloženju presude sudac je istaknuo da je prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka Kutlina transakcija dionicama Dione i Univerzala bila tržišno opravdana i u korist Globus Holdinga. Činjenica što je pri tome Kutle kao fizička, a ne pravna osoba, ostvario materijalnu dobit, istaknuo je sudac, nije sporna.

(Ne)sretna optužnica

U slučaju prodaje Slobodne Dalmacije do suđenja nije ni došlo. Kutle je 1993. za 3,7 milijuna njemačkih maraka kupio 37 posto dionica Slobodne u vlasništvu Splitske banke. I to kreditom te iste banke bez javne ponude dionica. Bivši tajkun naknadno je s još pet osoba bio optužen za brojne gospodarske malverzacije, no nakon prihvaćanja prigovora, optužnica je u studenom 2005. odbačena. Za izvanraspravno vijeće splitskog Županijskog suda bila su presudna dva financijsko-knjigovodstvena vještaka koja su utvrdila i potvrdila da su postupci Nadzornog odbora Slobodne Dalmacije bili u skladu sa zakonom. Inače, Kutle se teretio za isisavanje novca, kreditima i dionicama, čime se ukupna šteta za Slobodnu i Fond za privatizaciju popela na više od stotinu milijuna kuna.

Neven Barač i peti ortak

Kutlino ime nije se moglo zaobići ni u slučaju Dubrovačke banke. Kao jedan od petorice ortaka Kutlu se teretilo za zlouporabu položaja i ovlasti iz 1997. ‘tešku’ 5 milijuna američkih dolara, dok su tadašnji predsjednik Uprave banke Neven Barač i direktor Globus holdinga Ivan Majić optuženi za pomaganje. Dubrovačka banka tada je prema optužnici odobrila spomenuti iznos jednoj njemačkoj tvrtki, navodno paravanu za Kutline transakcije, a novac je umjesto u Globus holdingu, otišao za privatni Kutlin kredit u jednoj newyorškoj banci. Baraču je 2002. Vrhovni sud potvrdio presudu iz 1999. kojom je oslobođen optužbe za zlouporabu položaja u pljački Dubrovačke banke. Ilustracije radi, spomenimo kako je u optužnici među ostalim stajalo da je Kutlina Globus grupa Dubrovačkoj banci ostala dužna 950 milijuna kuna. Novce je, čini se popapao hrvatski privatizacijski mrak, no zato je Barač progovorio. Sudsku hajku komentirao je tada kao reakciju famoznog petog ortaka Ivića Pašalića, kojem se odlučio suprotstaviti blokirajući račune Kutline Globus grupe. Doktor se, dobro upoznat s funkcioniranjem pravne države, na to samo slatko nasmijao.

Marko Marčinko kao neviđen presedan

Jedno je suđenje ipak završilo optužujućom presudom. Bivši vlasnik Glumina banke Marko Marčinko u srpnju 2002. osuđen je na četiri godine zatvora pod optužbom da je kupoprodajom dionica na štetu banke stekao protupravnu imovinsku korist od 14,7 milijuna kuna. Iako su zaposlenici svjedočili da nije uzimao novac, niti su klijenti bili oštećeni, financijski vještaci su tvrdili suprotno i dokazali tvrdnje tužiteljstva. Vrhovni sud kaznu mu je povisio na sedam godina, te je u zatvoru trebao ostati do siječnja 2009. No, u rujnu 2006. dobio je uvjetni otpust te je pušten iz zatvora dvije i pol godine ranije. Neki su Marčinka doživjeli tek kao žrtvu afere Dubrovačka banka s kojom je Glumina surađivala, a neki kao u Hrvatskoj neviđen presedan. Iako je prvotna kazna zatvora išla ispod pet godina, pritvor mu je produljen zbog ‘visine prisvojene financijske koristi’, a odlukom suda kuća je stavljena pod hipoteku. Uz to, zabranjeno mu je bavljene financijama tri godine od pravomoćnosti presude. Osim poslovnog, doživio je i obiteljski krah. Nakon što je i njegov sin osuđen u istom postupku, supruga mu je počinila samoubojstvo.

Trag novca i zastara

Da je za otkrivanje traga novca dovoljno samo malo političke volje, običnom čovjeku u Hrvatskoj uvijek je bilo kristalno jasno, baš kao i jake veze financijske i političke elite. Pa kad nam već serviraju sanaciju tuđih slučajno ili namjerno promašenih poslovnih odluka, pri tom računajući na izvjesnu zastaru sudskog progona glavnih krivaca, jedino što nam preostaje je isti argument. A to je gospodo zastara za plaćanje prevarantskih dugova. Izvol’te se snaći bez nas.